tog popodneva, kao i svakog uostalom od kada sam prekomadovan u beograd, dosla je ana da mi donese rucak. sa njom je stigao i miljan koji se taman vratio sa ecosy kongresa iz bomersvika pun prica. secam se i da smo sedeli na klupama blizu prijavnice, da nas je grejalo prvo prolecno sunce i da uopste nismo shvatali razmeru tog dogadjaja. da naprosto nismo verovali da se to dogodilo. pricali smo neke price koje su bile aktuelne pre, dotakli smo se i toga sto se desilo u podne, ali smo brzo odlazili na neke druge teme. moram da kazem da ja i dan danas ne shvatam da je on ubijen. bio sam danas u cedinoj setnji do vlade i gledam to dvoriste i ne kapiram majke mi. tu ispred vlade neko se popeo i upucao ga.
secam se i kasnije tog popdneva - kuvao sam kafu nekom ppuk-u i pitao ga sta ce biti - on je samo slegao ramenima. posle smo videli zandarmece koji su se naselili u paviljonu do nas i koji su trckali svako jutro sa nama. secam se i kako smo u subotu gledali prenos sahrane, ali kako sam ja i jos cetvrorica jedini dobili izlaz u grad u nedelju 16. marta. secam se i kako sam ujutro 17. opet poslat nekim poslom u grad, da sam gledao kako hapse cecu i da sam otisao i do 92-ojke da se vidim sa begicem koji je tada brojao svoje poslednje dane na mestu direktora TV-a.
zivot je otisao dalje. u medjuvremenu sam postao cale - prvo se rodio filip - 15.12. te iste godine, pa ena 07.02 2007 i na kraju lea 13.01. 2009. niko od njih nikada uzivo nije video zorana djindjica, oni citav svoj zivot znaju za njega i za njih je on ubijeni premijer. oni su zajedno sa nama svakog 12.03. svake godine. za njih je to dan kada se ide na ulicu, kada je mama tuzna a tata bistri politiku. a za mene je to dan koji i dalje ne razumem, kao sto ne razumem da je zoran ubijeni premijer. to je uostalom i razlika i izmedju roditelja i dece.
da se razumemo, ja smatram da je on kao premijer mnogo toga izbrljao. i ne samo kao premijer, nego i kao predsednik DS-a - setimo se samo one epizode sa onim volom na palama ili one somnabulne kampanje protiv izlaska na izbore 1997 ciji je jedini cilj bio da se smanji rejting vuku draskovicu a ne da se obori milosevic, sto je sve samo ne nastavak politike koju smo svi zajedno definisali setajuci, lupajuci, smrzavajuci se zime 1996/97. smatram i da je ta vlada bila manjinska i nametnuta politickim dogovorom DOSa i da srbija nije bila spremna za tu vladu. i smatram da je ta vlada bila najslabija od svih - em su joj ubili premijera em su je oni mracnjaci zezali kako su stigli, a za to u dobroj meri on snosi odgovornost.
ali, nikada nisam mogao da pomislim da ce on zbog toga izgubiti glavu - mozda zato sto sam i sam naivan a vlast je ozbiljna stvar - mnogima se zameris da bi je dobio, a onda mnogi zele da te sa iste uklone, a ako misle da je ubistvo jedini nacin, onda beri kozu na siljak. a to da je smrt jedini nacin silaska sa vlasti u srbiji smo precesto vidjali.
a djindjic nas je ubedio svojim delanjem da to ne mora tako. jer ne sme se zaboraviti da je on istolersao onog mracnjaka koji je direktno sacuvao radeta markovica i omogucio mu da spaljuje dosijee DB-a. ne sme se zaboraviti da je do 2002 nacelnik generalstaba bio nebojsa pavkovic haski optuzenik, a da je komandant prve armije bio lazarevic takodje haski optuzenik. ne sme se zaboraviti da je pomocnik ministra unutrasnjih poslova bio sreten lukic haski optuzenik, a da je uzdanica sablje bio guri, za koga se zna sta je i kako radio po kosovu 1998 -99. na kraju djindjic se jeste dogovorio sa ulemekom da ovaj ne puca.
dvanasti mart jeste dan secanja. ali on ne sme da bude dan ocaja. premijer je ubijen - dobro, sad moramo dalje na isti nacin. on je pao, ali mi moramo da nastavimo da radimo. plasim da nam je u poslednih osam godina ubistvo premijera bio alibi za nerad cije posledice sada osecamo. a ja na to vise ne pristajem.
No comments:
Post a Comment